Dragan Drobnjak: Danas je lakše postati poznat pisac nego dobar pisac

Savremeni pisac Dragan Drobnjak pripada onoj vrsti autora koji književnost ne odvajaju od ličnog iskustva. Njegova proza često je autobiografska, nastala na granici između sjećanja, lutanja i pokušaja da se razumije svijet koji se stalno mijenja. U razgovoru govori o identitetu, ranjivosti pisca, savremenoj književnoj sceni i o tome zašto danas možda nikada nije bilo lakše postati poznat pisac, ali i teže postati dobar.

Rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju. Osnovnu školu završio je u Turiji kod Tuzle, a srednju u Herceg Novom. Tokom života radio je različite poslove, bio je urednik, novinar i TV novinar, knjižar, pekar, fizikalac u brodogradilištu, ali i prodavac krofni na plaži.

Autor je romana Ovo, ono i božuri (2001) i Zero (2022), kao i zbirke poezije Maska (2023). Poeziju i prozu objavljuje u novinama, zbornicima i književnim časopisima. Diplomirao je na Departmanu za srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Danas živi i radi na relaciji Pavino Polje – Boka Kotorska.

Vaša biografija izgleda kao da pripada liku iz romana, a ne piscu – od novinarstva do fizičkih poslova. Da li Vas je život naučio više nego književnost?

Spadam u one ljude koji ništa ne nauče ni iz tuđih ni iz sopstvenih grešaka. Uporna ponavljanja istih grešaka i tako u nedogled. Isto tako imam običaj da radije uzmem da čitam jednu te istu knjigu, nego novu.

Koliko u Vašim knjigama ima Dragana Drobnjaka, a koliko je sve to književna maska?

Na prvu, sve je to autobiografski. Toliko životnog iskustva je iza mene, da ne znam o čemu bih drugom pisao. Dakle, ono što pišem spada u tzv memoarsku prozu. Taj vid književnosti je vjerovatno prevaziđen, ali ja nemam namjeru sad u pedesetoj da prelazim na horor ili epsku fantastiku samo da bih izašao iz andergraunda. 

Da li pisac mora da bude ranjen da bi pisao dobro, ili je to samo romantični mit o umjetniku?

Ima malo i mita, ali mislim da se pisac u neku ruku rađa ranjen. Mada mnogi, pogotovo ljubavnu poeziju, doživljavaju kao: žena/muškarac me prevario/la i sad sam ranjen/a i pišem joj/mu pjesme.

Mnogi pisci sa Balkana govore o identitetu, istoriji i traumi. Da li je to stvarna potreba ili književni kliše regiona?

Mogu samo iz ličnog ugla da odgovorim na pitanje identiteta. Rođen sam u Doboju od roditelja sa sjevera Crne Gore. Odrastao u okolini Tuzle i u Boki kotorskoj, studirao u Prištini i Nišu, pa živio u Bijeljini, pa se vraćao po utabanim stazama: Boka, Pavino Polje, Niš, gdje se i sad vrtim i pitanje pripadnosti sam dugo doživljavao kao problem. 

Postoji li nešto što biste željeli da napišete, ali ne smijete zbog društva, politike ili publike?

Vjerujte da ne postoji. Moji likovi su svaštočinje i kome smeta neka me zaobiđe, zajedno sa mojim knjigama.

Koliko je današnji pisac zapravo slobodan da govori ono što misli?

Od strane društva, pisac je danas prilično slobodan u smislu da neće otići na Goli Otok zbog književnosti. Ali moć društvenih mreža može učiniti da budu popljuvani toliko da se ne mogu oprati.

Da li su pisci danas više usamljeni nego ranije, ili su samo glasniji zahvaljujući internetu?

To je paradoks današnjeg društva. Ne samo pisci, ljudi su sve usamljeniji, a glasniji, sakriveni iza svojih tastatura.

Kada pogledate savremenu književnu scenu u regionu – šta Vas više zabrinjava: mediokritet ili konformizam?

Mediokritet, definitivno i ne bih tu ništa dodao.

Da li je danas lakše postati „poznat pisac“ nego dobar pisac?

Nekada je trebalo napisati dobru knjigu, dobiti neka društvena priznanja, pa postati poznat pisac. Danas je obrnuto. Pisac prvo postaje „vidljiv“, pa tek objavljuje knjigu...

Da li vjerujete da književnost može promijeniti čovjeka ili je to samo lijepa iluzija koju volimo da ponavljamo?

Ako je nekada i mogla, danas mislim da ne može. 

Koliko su Vaše knjige pokušaj da razumijete svijet, a koliko pokušaj da pobjegnete od njega?

Ja sam neko ko ništa pod bogom milim ne razumije ovaj današnji svijet i bježim od njega i kroz čitanje i kroz pisanje, a često i fizički.

Po Vašem mišljenju piše li pisac zato što ima šta da kaže ili zato što ne zna drugačije da preživi?

Davno mi je ukraden laptop sa neobjavljenim romanom koji se završavao samoubistvom glavnog lika, uz zaključak da junak nekada mora da umre, da bi autor preživio.

Rubrika u kojoj objavljujemo ovaj razgovor nosi naziv Dezintegrisano. Šta u savremenom društvu i kulturi vidite kao najdublji oblik dezintegracije?

Dezintegracija je svuda oko nas. Imam utisak da se sve raspada po šavovima, nemisleći samo na Balkan, već i globalno. Stare postavke u društvu i kulturi nestaju, a na žalost ne vidim da imamo spremnu alternativu.

Razgovor sa Draganom Drobnjakom pokazuje da književnost za njega nije samo umjetnost, već i način da se preživi svakodnevica i razumije vlastiti životni put. Njegova proza nastaje na raskršću autobiografije, iskustva i lične pobune protiv vremena u kojem živimo.  

Razgovarao: Milovan Kljajević